6. MOŽDANA KAPA

     "Bojim se da vam predstoji veoma teška odluka", reče profesor Anderson, uz osmeh koji je potro prekomernu težinu reči.
     "Podneću već nekako stvar, doktore. Recite mi bez okolišenja."
     "Da biste mogli da nosite moždanu kapu, morate se ošišati do glave. Evo vašeg izbora. S obzirom na brzinu rasta kose, moraćete da je uklanjate brijanjem bar jednom mesečno. Ili stvar možete učiniti jednom za svagda."
     "Kako se to izvodi?"
     "Laserska obrada skalpa. Ubija vlasi u korenu."
     "Hm... a ako bih se kasnije predomislio?"
     "Izvodljivo je, ali postupak je pipav i bolan, i traje sedmicama."
     "Onda moram da razmislim koliko će mi se dopasti da ostanem bez kose, pre no što se odlučim na taj korak. Sećam se šta se dogodilo sa Samsonom."
     "S kim?"
     "Junakom jedne znamenite stare knjige. Devojka mu je odsekla kosu na spavanju. Kada se probudio, potpuno je izgubio snagu."
     "Ah, da, sećam se - prilično očigledna medicinska simbolika!"
     "S druge strane, ne bi mi smetalo da izgubim bradu - baš bih voleo da zauvek prestanem da se brijem."
     "Sredićemo stvar. A kakvu biste periku želeli?"
     Pul se nasmeja.
     "Nisam naročito tašt - samo će mi smetati, zapravo, tako da mi je svejedno. Odlučiću kasnije o tome."
     Pul je tek postupno otkrio iznenađujuću okolnost da su svi u ovom dobu veštački ćelavi; prvo otkrovenje ukazalo mu se kada su obe njegove bolničarke uklonile svoju raskošnu kosu, bez imalo nelagodnosti, neposredno pre no što će ga posetiti nekoliko podjednako ćelavih specijalista koji su ga podvrgli nizu mikrobioloških provera. Nikada ga nije okruživalo toliko ljudi bez kose, tako da je on u prvi mah zaključio da je posredi poslednji korak u beskrajnom ratu medicinara protiv klica.
     No, kao i većina njegovih pretpostavki, ova se takođe pokazala potpuno pogrešna, a kada je pronikao u pravi razlog, zabavljao se pokušajima da ustanovi, onda kada to nije unapred znao, koji među njegovim posetiocima imaju vlastitu kosu. Ispalo je da je uspevao retko kada su posredi bili muškarci, a nikada kada je reč bila o ženama; ovo je očito bilo veliko doba za vlasuljare.
     Profesor Anderson nije oklevao: još istog popodneva bolničarke su razmazale nekakvu kremu opakog mirisa po Pulovoj glavi, a kada se on pogledao u ogledalu jedan sat kasnije, nije prepoznao samoga sebe. Pa sad, kad bolje razmisli, možda perika i nije tako rđav predlog...
     Postavljanje moždane kape trajalo je nešto duže. Najpre je trebalo napraviti kalup, što je zahtevalo da on sedi nepomično nekoliko minuta dok se gips ne stegne. Već je očekivao da će mu reći kako mu je glava pogrešnog oblika, kada su bolničarke - kikoćući se krajnje neprofesionalno - stale da ga s mukom oslobađaju stege. "Oh - to boli!" zavapi on.
     Potom je red došao na samu kapu za lobanju, metalni šlem koji mu je udobno prianjao, spuštajući se gotovo do ušiju i nadahnuvši jednu nostalgičnu pomisao: 'Kada bi me sada videli moji prijatelji Jevreji!' Posle nekoliko minuta već se sasvim privikao na njega, uopšte nesvestan da ga nosi.
     Sada je bio spreman za postavljanje - proces koji je, shvatio je to sada uz osećanje srodno strahopoštovanju, predstavljao svojevrsno uvođenje u punoletstvo gotovo za celu ljudsku rasu, već više od pola milenijuma.

     "Nema potrebe da zatvarate oči", reče tehničar koji mu je bio predstavljen sa pompeznom titulom 'moždani inženjer' - što se u popularnoj upotrebi uvek skraćivalo u 'mozgar'. "Kada otpočne instalacija, svi vaši ulazni kanali biće preuzeti. Čak i ako su vam oči otvorene, nećete ništa videti."
     Pitam se da li se svi osećaju ovako nervozno, pomisli Pul. Je li ovo poslednji trenutak u kome imam kontrolu nad svojim umom? No, već sam navikao da se pouzdajem u tehnologiju ovog doba; još me nijednom nije ostavila na cedilu. Doduše, kako je to odavno uočeno, za sve postoji prvi put...
     Kao što mu je obećano, nije osetio ništa drugo osim blagog bockanja dok je mnoštvo nanožica dubilo sebi put kroz njegov skalp. Sva čula i dalje su mu bila savršeno normalna; osvrnuvši se po poznatoj sobi, ustanovio je da je sve baš onako kako bi trebalo da bude.
     Mozgar mu uputi umirujući smešak; i on je nosio kapu za lobanju, povezanu, poput Pulove, za jedan uređaj koji se lako mogao zameniti sa 'leptop' kompjuterom iz dvadesetog veka.
     "Spremni?" upita on.
     Postojali su trenuci kada su stari klišei bili još ponajbolji.
     "Nikad spremniji", odvrati Pul.
     Svetlost lagano zgasnu - ili je bar tako izgledalo. Mukla tišina spusti se na njega, pa ga čak i blaga sila teže na Tornju oslobodi svog pritiska. Bio je embrion koji plovi bezobličnom prazninom, premda ne sasvim crnom. Upoznao je već takvu jedva primetnu, gotovo ultraljubičastu tminu, na samom rubu noći, samo jednom prilikom ranije - kada se spustio dublje nego što je to iole bilo mudro niz pročelje strme litice na spoljnjoj ivici Velikog koralnog spruda. Gledajući niz stotine metara kristalne praznine, iskusio je takvo osećanje dezorijentisanosti da ga je načas obuzela panika; gotovo je već uključio jedinicu za uzgon, kada je uspeo da povrati kontrolu. Suvišno je reći da nikada nije pomenuo tu nepriliku doktorima u Svemirskoj agenciji...
     Sa velike udaljenosti, jedan glas obrati mu se iz ogromne praznine koja kao da ga je sada sasvim optakala. Ali nije ga čuo ušima: blago mu se razlegao u odjekujućim lavirintima mozga.
     "Počinje kalibracija. S vremena na vreme biće vam postavljana pitanja - možete da odgovarate mentalno, ali biće od pomoći ako se poslužite glasom. Da li razumete?"
     "Da", odvrati Pul, zapitavši se da li su mu se usne stvarno pomerile. To nikako nije mogao da ustanovi.
     Nešto je stalo da se pomalja u praznini - mreža tankih linija, slična ogromnom listu milimetarske hartije. Širila se nagore i nadole, desno i levo, do samih granica vidnog polja. Pokušao je da pomeri glavu, ali slika je odbila da se promeni.
     Brojke počeše da svetlucaju rešetkom, prebrzo da bi ih mogao razlučiti - ali neko kolo verovatno ih je beležilo. Pul nije mogao da obuzda smešak (da li su mu se obrazi pomerili?) kada mu je palo na pamet na šta ovo liči. Upravo su ovako oftamolozi iz njegovog vremena vršili kompjuterski pregled očiju.
     Rešetka iščeznu, a na njeno mesto stupiše jednoobrazni listovi boje, ispunivši vidno polje. U roku od nekoliko sekundi prešli su sa jednog na drugi kraj spektra. "Mogao sam to da vam kažem", promrmlja bešumno Pul. "Savršeno vidim boje. Sada sledi sluh, pretpostavljam."
     Bio je u pravu. Slabašan, dobujući zvuk stade da dobija na brzini, pretvorivši se konačno u najniže čujno 'C', a onda suknu uz muzičku lestvicu sve dok nije nestao preko praga čujnosti ljudskog uha, na područje slepih miševa i delfina.
     Bio je to poslednji od jednostavnih, neposrednih testova. Nakratko su ga proželi mirisi i ukusi, od kojih je većina bila prijatna, ali nekoliko je baš spadalo u odvratne. A onda je postao, ili mu se bar tako učinilo, lutka na nevidljivom koncu.
     Pretpostavio je da se proverava neuromišićna kontrola i nadao se da se stvar ne ispoljava; ako je ipak to posredi, onda verovatno liči na nekoga ko je u završnim delovima plesa svetog Vita. A na trenutak mu se čak javila silovita erekcija, premda nije uspeo da proveri da li se to zbilo i u stvarnosti, budući da je odmah potom utonuo u spavanje bez snova.
     Ili je možda samo sanjao da spava? Nije mogao da zamisli koliko je vremena proteklo pre no što se probudio. Šlema je već nestalo, zajedno sa mozgarom i njegovom opremom.
     "Sve je dobro prošlo", ozareno reče nadzornica. "Za nekoliko časova ćemo ustanoviti da li ima nekih nepravilnosti. Ako vam nalazi budu K.O. - stvarno K.O. - dobićete sutra moždanu kapu."
     Pul je cenio napore ljudi oko sebe da nauče arhaični engleski, ali je ipak zažalio što se nadzornici dogodila ova nesrećna omaška.
     Kada je kucnuo čas za konačno postavljanje, Pul se ponovo osetio gotovo kao dečak kome predstoji da razmota neku čudesnu novu igračku ispod Božićnje jelke.
     "Nećete morati da prođete kroz celo instaliranje ponovo", uveri ga mozgar. "Učitavanje će početi odmah. Daću vam prethodno petominutni demo. Samo se opustite i uživajte."
     Najednom ga preplavi blaga, umirujuća muzika; iako je posredi bilo nešto veoma poznato, iz njegovog vremena, nije uspeo da odgonetne šta je posredi. Pred očima mu se pojavila magla koja je stala da se razilazi kada je krenuo prema njoj...
     Da, krenuo je! Opsena kretanja bila je savršeno uverljiva; mogao je da oseti kako mu se stopala spuštaju na tle, a kako je sada muzika prestala, čuo je mekani šum vetra kroz veliko drveće koje ga je naizgled okružavalo. Prepoznao ga je kao kalifornijsku sekvoju, ponadavši se da one još postoje u stvarnosti, negde na Zemlji.
     Nastupao je oštrim korakom - prebrzo da bi bilo udobno, kao da se vreme lagano ubrzavalo kako bi on što više prevalio. Pa ipak, nije bio svestan nikakvog napora; osećao se kao gost u nečijem tuđem telu. Ovaj utisak bio je pojačan okolnošću da nije vladao svojim pokretima. Kada je pokušao da se zaustavi, ili da promeni pravac, ništa se nije dogodilo. Samo je grabio napred.
     Bilo je, zapravo, svejedno; uživao je u novom iskustvu - a već je uspevao da razabere kako se može stvoriti zavisnost prema ovome. 'Mašine snova', koje su predviđali mnogi naučnici iz njegovog veka - neretko uz zabrinutost - sada su bile deo svakodnevnog života. Pul se zapitao kako je čovečanstvo uspelo da opstane: rečeno mu je da dobrim delom i nije. Milionima je pregoreo mozak i ispali su iz života.
     On će, razume se, biti imun na takva iskušenja! Koristiće ovu čudesnu napravu da dozna što više o svetu trećeg milenijuma i da za svega nekoliko minuta stekne sposobnosti za čije bi mu ovladavanje bile inače potrebne godine. Sad, doduše, mogao bi samo povremeno da koristi moždanu kapu i zabave radi...
     Stigao je do ruba šume i pred njim se ukazao prizor neke velike reke. Bez oklevanja, zakoračio je u nju i nije se nimalo uznemirio kada mu je voda prešla preko glave. Izgledalo mu je neobično što je i dalje u stanju normalno da diše, ali još mu je čudnovatije delovalo to što može savršeno normalno da vidi u sredini gde golo ljudsko oko nije moglo uspostaviti žižu. Lako je uočio svaku krljušt veličanstvene pastrmke koja je promakla kraj njega, naizgled nesvesna ovog neobičnog uljeza.
     Sirena! Oduvek je želeo da sretne neku od njih, ali je pretpostavljao da su posredi morska stvorenja. Možda povremeno uplivavaju u rečne vode - poput lososa, kako bi imale bebe? Nestala je pre no što je stigao da je to pita, kao bi potvrdio ili opovrgao ovu revolucionarnu teoriju.
     Reka se okončala providnim zidom; on je stupio kroz njega i obreo se u pustinji, pod blistavim suncem. Njegova toplota neprijatno ga je pekla - ali je ipak bio kadar da gleda pravo u tu podnevnu jaru. Mogao je čak da vidi, uz neprirodnu bistrinu, arhipelag Sunčevih pega blizu ruba. A tu je bila - krajnje nemoguće! - i tanušna blistavost korone, sasvim nevidljiva osim tokom potpunog pomračenja, sežući poput labudovih krila sa svih strana Sunca.
     Sve se lagano zatamnilo; vratila se ona opsesivna muzika, a sa njom i blažena svežina njegove poznate sobe. On otvori oči (da li su mu uopšte bile zatvorene?) i nađe se pred gledaocima nestrpljivim da doznaju njegove reakcije.
     "Čudesno!" prodahta on, gotovo pobožno. "Povremeno je izgledalo - pa, stvarnije od stvarnog!"
     A onda se oglasi njegova inženjerska radoznalost, koja nikada nije bila duboko ispod površine.
     "Čak i ovaj kratak demo morao je sadržati ogromnu količinu informacija. Kako su one uskladištene?"
     "U ovim pločicama - istim koje koristi vaš audio-vizuelni sistem, ali sa znatno većim kapacitetom."
     Mozgar pruži Pulu mali kvadrat, naizgled načinjen od stakla, posrebren sa jedne strane; bio je gotovo iste veličine kao kompjuterske diskete iz njegove mladosti, ali dvostruko deblji. Dok ga je Pul naginjao napred-nazad, pokušavajući da pronikne pogledom u njegovu providnu unutrašnjost, povremeno bi se javili odblesci boje duge, ali to je bilo sve.
     U rukama mu se nalazio, shvatio je, završni proizvod više od hiljadu godina dugog razvoja elektro-optičke tehnologije - kao i drugih tehnologija još nerođenih u njegovoj eri. Nije bilo iznenađujuće to što je kvadrat, površno, prilično nalikovao napravama koje je on poznavao. Postojali su prikladan oblik i veličina za većinu predmeta koji su bili u svakodnevnoj upotrebi: noževi i viljuške, knjige, ručne alatke, nameštaj - kao i prenosiva memorija kompjutera.
     "Koliki je kapacitet?" upita on. "U moje vreme uspeli smo da smestimo oko jedan terabajt u otprilike ovu veličinu. Siguran sam da ste vi to značajno poboljšali."
     "Ne baš toliko koliko biste pretpostavili - postoji granica, naravno, koju određuje struktura materije. Uzgred, šta to beše terabajt. Bojim se da sam zaboravio."
     "Sram vas bilo! Kilo, mega, giga, tera... To je deset na dvanaesti bajta. Potom sledi petabajt - deset na petnaesti - dotle sam uspeo da stignem."
     "A mi smo tu negde počeli. To je dovoljno da se snimi sve što bi ma ko mogao da iskusi tokom jednog životnog veka."
     Pomisao je bila zadivljujuća, pa ipak ne bi trebalo da bude odveć iznenađujuća. Kilogram želatina u ljudskoj lobanji nije bio mnogo veći od pločice koju je Pul držao, a on nikako nije mogao biti podjednako delotvorno sredstvo za skladištenje - mozak je imao i mnoga druga zaduženja koja je trebalo da obavlja.
     "A to nije sve", nastavi mozgar. "Uz izvesno sabijanje podataka, moguće je uskladištiti ne samo memoriju - nego i stvarnu ličnost."
     "I posle je reprodukovati?"
     "Svakako; jednostavan posao nanoasembliranja."
     Čuo sam za to, pomisli Pul, ali nikada nisam stvarno poverovao.
     U njegovom stoleću, izgledalo je čudesno već i to da se čitav opus nekog velikog umetnika mogao smestiti na jednom malom disku.
     A sada se u predmet istih razmera mogao smestiti - sam umetnik.