4. SOBA S POGLEDOM
"Frenk... profesor Anderson smatra da ste dovoljno ojačali za malu šetnju."
"Drago mi je što to čujem. Da li znate za izraz 'dobiti pundravce'?"
"Ne znam - ali mogu da zamislim šta znači."
Pul se tako dobro prilagodio niskoj sili teže da su mu dugi koraci koje je pravio izgledali savršeno normalni. Pola gravitacije, procenio je - baš prava mera da se javi osećaj lepršavosti. Sreli su samo nekoliko ljudi prilikom šetnje; svi su mu bili stranci, ali su mu uputili i osmeh pošto bi ga prepoznali. Već sam, pomisli Pul ne bez izvesne samodopadljivosti, postao najpoznatija ličnost ovog sveta. To bi trebalo da bude od velike pomoći - kada budem odlučio šta da radim sa ostatkom života. Predstoji mi najmanje još jedno stoleće, ako je verovati Andersonu...
Hodnik kojim su se kretali bio je potpuno jednoličan, izuzev povremenih numerisanih vrata, koja su sva imala univerzalne ploče za prepoznavanje. Pul je išao za Indrom možda dve stotine metara kada se naglo zaustavio, šokiran činjenicom da nije uvideo nešto tako očigledno.
"Pa ova svemirska stanica mora da je ogromna!" uzviknu on.
Indra mu uputi osmeh.
"Kako je glasio onaj vaš izraz: 'Još ništa ste videli'?"
"Još ništa niste videli", ispravi je on, odsutno. I dalje je pokušavao da proceni razmere ovog zdanja, kada se suočio sa novim iznenađenjem. Ko je mogao da zamisli svemirsku stanicu dovoljno veliku da u nju stane metro - minijaturan, doduše, sa samo jednim vozilom koje je moglo da primi dvanaest putnika.
"Osmatrački salon tri", naloži Indra, i oni se bešumno i brzo udaljiše sa terminala.
Pul proveri vreme na složenom ručnom satu čije je funkcije još istraživao. Jedno od manjih iznenađenja bilo je to da je ceo svet prešao na 'univerzalno vreme': zbunjujući pojasevi vremenskih zona odbačeni su sa razvojem globalnih komunikacija. O tome se opširno raspredalo u dvadeset prvom veku, kada se i javio predlog da se solarno vreme zameni zvezdanim. U tom slučaju, tokom godine, Sunce bi obišlo ceo časovnik: ako bi sada izišlo u ponoć, šest meseci kasnije posmatrač na istom mestu video bi ga kako zalazi.
Ništa, međutim, nije ispalo od te zamisli 'jednakog vremena na Suncu' - kao ni od još bombastičnijih pokušaja da se reformiše kalendar. Ovaj posao, kako je cinično primećeno, moraće da sačeka neku novu tehnološku eru. Jednoga dana, svakako, biće ispravljena jedna od manjih Božijih grešaka: Zemljina orbita biće tako preudešena da svaka godina ima dvanaest meseci od po tačno trideset dana...
Koliko je Pul mogao da prosudi po brzini i proteklom vremenu, mora da su prevalili najmanje tri kilometra pre no što se vozilo bešumno zaustavilo, vrata se otvorila, a jedan milozvučan autoglas objavio: "Uživajte u pogledu. Današnja oblačnost iznosi trideset pet odsto."
Konačno se, pomisli Pul, približavamo spoljnjem zidu. No, postojala je još jedna tajna - uprkos razdaljini koju je prevalio, ni snaga, a ni pravac gravitacije nisu se promenili! Nije mogao da zamisli toliko veliku rotirajuću svemirsku stanicu da se ge-vektor ne promeni prilikom ovakve promene položaja... Da li je, ipak, moguće da se nalazi na nekoj planeti? Ali osećao bi se lakši - uglavnom znatno lakši - na bilo kom drugom nastanjivom svetu Sunčevog sistema.
Kada su se spoljnja vrata terminala otvorila i Pul se obreo u maloj vazdušnoj komori, uvideo je da se uistinu mora nalaziti u svemiru. Ali gde su skafandri? Zabrinuto se osvrnuo unaokolo: biti tako blizu vakuumu, nag i nezaštićen, to se protivilo svim njegovim instinktima. Jedno iskustvo te vrste bilo mu je više nego dovoljno...
"Još malo pa smo stigli", reče Indra umirujućim glasom.
Poslednja vrata se otvoriše i on se suoči sa potpunim crnilom svemira, kroz ogroman prozor koji je bio zakrivljen kako uspravno tako i vodoravno. Osetio se kao zlatna ribica u okruglom akvarijumu, ponadavši se da su projektanti ovog odvažnog inženjerskog poduhvata tačno znali šta rade. Njima su, svakako, na raspolaganju stajali bolji građevinski materijali od onih što su postojali u njegovom vremenu.
Iako su zvezde zacelo sijale napolju, njegove oči prilagođene na rasvetu nisu mogle da razaberu ništa drugo osim crne praznine sa druge strane krivine velikog prozora. Kada se zaputio ka njemu kako bi mu se vidik proširio, Indra ga zaustavi i pokaza pravo napred.
"Pogledajte pažljivo", reče ona. "Da li ga vidite?"
Pul zažmirka i upilji se u noć. Ovo mora biti samo opsena - čak i, sakloni Bože, naprslina na prozoru!
Zatresao je glavom. Ne, bilo je stvarno. Ali šta je to? Prisetio se tog časa Euklidove definicije: 'Duž ima dužinu, ali ne i debljinu."
Pružajući se celom dužinom prozora i očito nastavljajući izvan vidokruga kako gore tako i dole, stajala je jedna svetlosna nit koju je sasvim lako bilo razabrati kada bi se gledalo u nju, premda tako jednodimenziona da se na nju pojam 'tanko' uopšte nije mogao primeniti. No, ipak nije bila sasvim bezoblična: jedva vidljive tačkice veće sjajnosti stajale su na njoj na nepravilnim razmacima, poput kapljica vode na paučini.
Pul nastavi da korača prema prozoru, a vidik stade da mu se proširuje, sve dok konačno nije došao u priliku da vidi ono što je ležalo ispod. Prizor je bio dobro poznat: ceo evropski kontinent i pretežan deo severne Afrike, onako kako ih je toliko puta video iz svemira. Ipak se, dakle, nalazi na orbiti - verovatno polutarnoj, na visini od najmanje hiljadu kilometara.
Indra ga je posmatrala s upitnim osmehom.
"Približite se još malo prozoru", reče ona, veoma tiho. "Kako biste mogli da pogledate pravo dole. Nadam se da dobro podnosite visinu."
Baš smešno reći tako nešto jednom astronautu! - pomisli Pul, zakoračivši napred. Da patim od vrtoglavice, ne bih se uopšte ovim bavio...
Tek što mu je ova misao minula umom, on uzviknu 'Bože moj!" i nevoljno ustuknu od prozora. A onda, zaustavivši se, odvaži se da pogleda ponovo.
Posmatrao je udaljeno Sredozemlje sa pročelja jednog valjkastog tornja, čiji je blago zakrivljeni zid ukazivao na prečnik od više kilometara. Ali to nije bilo ništa u poređenju sa njegovom dužinom, jer pružao se nadole, nadole, nadole - sve dok se nije izgubio u maglama negde iznad Afrike. Pretpostavio je da seže sve do površine.
"Na kojoj smo visini?" prošaputa on.
"Dve hiljade kilometara. Ali pogledajte sada nagore."
Ovoga puta, šok je bio manji: očekivao je ono što je ugledao. Toranj se smanjivao nagore sve dok nije postao blistava pređa spram crnog zaleđa svemira, a on uopšte nije sumnjao u to da se uzdiže sve do geostacionarne orbite, trideset šest hiljada kilometara iznad polutara. Ovakve maštarije bile su dobro poznate u Pulovo vreme: on nikada nije ni sanjao o tome da će ih videti ostvarene - i da će obitavati na takvom mestu.
Pokazao je ka dalekoj niti koja je nicala sa istočnog obzorja.
"To mora da je drugi Toranj."
"Da - azijski. Mi njima izgledamo u dlaku isto."
"Koliko ih ima?"
"Samo četiri, na podjednakim razmacima oko polutara. Afrički, azijski, američki i pacifički. Ovaj poslednji gotovo je prazan - završeno je samo nekoliko stotina nivoa. Nema tamo ničeg drugog da se vidi osim vode..."
Pul je i dalje upijao ovu čudesnu zamisao, kada mu na um pade jedna uznemirujuća pomisao.
"Već je u moje doba bilo na hiljade satelita, razmeštenih na svim visinama. Kako izbegavate sudare?"
Na Indrinom licu pojavi se izraz nelagodnosti.
"Ovaj... nikada nisam razmišljala o tome... to nije moja struka." Zastala je na trenutak, očito prebirajući po sećanju. A onda se ozari.
"Mislim da je došlo do obimne operacije čišćenja, pre više stoleća. Sada naprosto više nema satelita ispod stacionarne orbite."
To zvuči suvislo, zaključi Pul. Više nema potrebe za njima - četiri džinovska Tornja mogu da pruže sve pogodnosti koje su nekada obezbeđivale hiljade satelita i svemirskih stanica.
"I nikada nije došlo do nekog nesrećnog slučaja - sudara sa svemirskim brodovima koji se otiskuju sa Zemlje ili se vraćaju u atmosferu?"
Indra ga iznenađeno pogleda.
"Ali više nema poletanja sa Zemlje i sletanja na nju." Ona pokaza ka tavanici. "Sve svemirske luke sada su tamo gde i treba da budu - gore, na spoljnjem prstenu. Čini mi se da već četiri stotine godina nijedna raketa nije poletela sa površine Zemlje."
Pul se i dalje nosio s ovim, kada mu pažnju privuče jedna sitna nepravilnost. Obuka za astronauta izoštrila mu je čula za uočavanje svakog odstupanja od normalnog: u svemiru bi to moglo da predstavlja razliku između života i smrti.
Sunce se nalazilo izvan vidokruga, visoko gore, ali njegovi zraci koji su se slivali kroz ogroman prozor islikali su blistavu traku svetlosti na podu. Presecajući tu traku pod izvesnim uglom, pružala se još jedna, znatno bleđa, tako da je prozorski okvir bacao dvostruku senku.
Pul se gotovo morao spustiti na kolena kako bi mogao da pogleda pravo nagore. Smatrao je da je već postao imun na iznenađenja, ali prizor dva sunca na trenutak ga je ostavio bez reči.
"Šta je to?" prozbori on, pošto je povratio dah.
"Oh - zar vam nisu kazali? To je Lucifer."
"Zemlja ima još jedno sunce?"
"Pa, ono nam ne daje mnogo toplote, ali Mesec je zbog njega ostao bez posla... Pre no što se druga misija uputila tamo u potragu za vama, to je bila planeta Jupiter."
Znao sam da mi predstoji mnogo toga da naučim o ovom novom svetu, pomisli Pul. Ali da će biti toliko mnogo, to nisam ni slutio.
|