13. STRANAC U STRANOM VREMENU

     Indra se nije pokazala baš blagonaklona, kao što se nadao; možda je, ipak, postojala izvesna seksualna ljubomora u njihovom odnosu. No, znatno je ozbiljnija bila okolnost da je ono što su luckasto nazvali 'zmajski fijasko' dovelo do njihove prve ozbiljne rasprave.
     Stvar je počela sasvim bezazleno, kada se Indra požalila:
     "Ljudi me stalno pitaju zašto sam posvetila život jednom tako groznom razdoblju istorije, a nije baš neki odgovor kada im kažem da je bilo i groznijih."
     "Zašto se, dakle, zanimate za moje stoleće?"
     "Zato što ono stoji na prelazu iz varvarstva u civilizaciju."
     "Baš vam hvala. Možete me ubuduće zvati Konan."
     "Konan? Jedina osoba koju znam pod tim imenom jeste ona što je izumela Šerloka Holmsa."
     "Nema veze - izvinite što sam vas prekinuo. Naravno, mi iz takozvanih razvijenih vekova smatrali smo sebe civilizovanim. U najmanju ruku, rat više nije uvažavan, a Ujedinjene nacije nastojale su da primire sukobe koji bi ipak izbili."
     "Ne baš uspešno; rekla bih, tek tri od deset. Ali ono što nama deluje neverovatno jeste način na koji su ljudi - sve do prve decenije dvadeset prvog veka - mirno prihvatali ponašanje za koje mi smatramo da je divljačko. I verovali su u najneotupavnije..."
     "Nedotupavnije."
     "...besmislice koje bi svaka razumna osoba smesta odbacila."
     "Primere, molim."
     "Pa, eto, vaš uistinu beznačajan gubitak naveo me je da preduzmem neka istraživanja, a ono što sam ustanovila uistinu me je zapanjilo. Da li ste znali da je svake godine u nekim zemljama na hiljade devojčica bivalo grozno unakaženo kako bi im se sačuvalo devičanstvo? Mnoge među njima su umrle - ali vlasti su se pravile lude."
     "Slažem se da je to užasno - ali šta je moja vlada mogla da preduzme s tim u vezi?"
     "Poprilično toga - samo da je htela. Ali to bi uvredilo ljude koji su je opskrbljivali naftom - i od nje kupovali oružje, kao što su mine koje su ubijale i sakatile na hiljade civila."
     "Ne razumete, Indra. Često nismo imali izbora: nismo mogli da reformišemo ceo svet. Uostalom, nije li neko jednom kazao: 'Politika je veština mogućeg'?"
     "Sasvim tačno - a to i jeste razlog što se njome bave samo drugorazredni umovi. Genijima se više dopada izazov nemogućeg."
     "Drago mi je što vi raspolažete dovoljnim zalihama genija, tako da možete da dovedete stvari u red."
     "Primećujem li to trag sarkastičnosti? Zahvaljujući našim kompjuterima, u prilici smo da vršimo političke opite u kiberprostoru pre no što ih iskušamo u stvarnosti. Lenjin nije imao sreće: rođen je stotinu godina prerano. Ruski komunizam je mogao uspeti - bar na neko vreme - da je raspolagao mikročipovima. I da je nekako izbegao Staljina."
     Pula je neprekidno očaravala Indrina upućenost u njegovo doba - kao i neupućenost u toliko stvari koje je on uzimao zdravo za gotovo. Na izvestan način, on je imao obrnut problem. Čak i kada bi poživeo stotinu godina koje su mu u čvrstoj veri obećane, ipak ne bi naučio dovoljno da se uistinu oseća odomaćeno ovde. U svakom razgovoru, uvek je bilo referenci koje nije razumeo i šala u kojima se ne bi snašao. A još gore, uvek bi se osećao na ivici nekog faux pas - na pragu toga da izazove neku društvenu nezgodu koja bi dovela u nepriliku čak i najbolje među njegovim novim prijateljima...
     Jednom se tako nešto zbilo prilikom ručka, srećom u njegovim odajama, sa Indrom i profesorom Andersonom. Jela koja je pripremao autokuvar uvek su bila savršeno prihvatljiva, budući da su pravljena tako da budu u skladu sa njegovim fiziološkim potrebama. Ali, s druge strane, ona nisu bila ništa izuzetno i nijedan gurman iz dvadeset prvog veka ne bi se osvrnuo na njih.
     A onda, jednoga dana, pojavilo se neko neuobičajeno ukusno jelo koje ga je živo podsetilo na odlazak u lov na jelene i prigodan roštilj iz njegove mladosti. Postojalo je, međutim, nešto nepoznato kako u pogledu ukusa tako i same tvari, pa je Pul postavio očigledno pitanje.
     Anderson se samo osmehnuo, ali nekoliko sekundi je izgledalo da će Indri pripasti muka. No, onda se pribrala i kazala: "Kažite mu - pošto završimo sa obedom."
     U čemu sam sad pogrešio? - upita se Pul. Pola sata kasnije, dok je Indra bila prilično zaokupljena nekom video projekcijom na drugom kraju sobe, njegova upućenost u treći milenijum još jednom je značajno proširena.
     "Hrana koja potiče od leševa povlačila se iz upotrebe još u vaše vreme", objasni mu Anderson. "Gajenje životinja da bi se one... ovaj... jele postalo je ekonomski nemoguće. Ne znam koliko je jutara zemljišta potrebno da bi se nahranila jedna krava, ali bar deset ljudi može da preživi na biljkama koje izrastu na istoj površini. A verovatno i stotinu, uz primenu hidroponskih tehnika.
     Ali ono što je okončalo celu tu groznu stvar bila je ne ekonomija nego bolest. Počela je najpre sa stokom, a potom se proširila i na druge životinje koje su se koristile za ishranu - posredi je bio nekakav virus, kako mi se čini, koji je delovao na mozak, izazivajući naročito neprijatnu smrt. Iako je konačno pronađen lek, bilo je prekasno da se časovnik vrati unazad - a u svakom slučaju, sintetička hrana postala je u međuvremenu znatno jeftinija i mogla se dobiti u bilo kom željenom ukusu."
     Prisetivši se sedmica zadovoljavajućih, ali ne i osobitih obroka, Pul je u ovom pogledu bio prilično uzdržan. Jer zašto je, pitao se, i dalje sanjao puste snove o svinjskim rebarcima i sočnim odrescima?
     Drugi snovi još su ga više uznemiravali i bojao se da će uskoro morati od Andersona da zatraži medicinsku pomoć. Uprkos svemu što je preduzeto da se oseća kao kod kuće, neobičnost i složenost ovog novog sveta počeli su da ga obrvavaju. Tokom spavanja, kao u kakvom nesvesnom naporu da pobegne, često se vraćao u raniji život: ali kada bi se probudio, stvari su zbog toga postajale samo još teže.
     Nije to bila baš dobra zamisao da otputuje do američkog Tornja i pogleda dole, u stvarnosti, a ne u simulaciji, na predele svoje mladosti. Uz optičku pomoć, kada bi atmosfera bila bistra, mogao se toliko približiti da je bio u stanju da razluči pojedinačna ljudska bića zadubljena u svoje poslove, ponekad na ulicama kojih se još sećao...
     A uvek je, negde u zaleđu njegovog uma, počivalo saznanje da su dole jednom živeli svi one koje je ikada voleo. Majka, otac (pre no što je otišao sa onom drugom ženom), dragi čika Džordž i tetka Lil, brat Martin - i, nipošto na poslednjem mestu, niz pasa, počev od toplih štenaca iz njegovog najranijeg detinjstva, pa sve do Rikija.
     A povrh svega, bio je tu spomen - i tajna - na Helenu...
     Počelo je kao neobavezna veza, u ranim danima njegovog astrotreninga, ali postajalo je sve ozbiljnije kako su godine prolazile. Neposredno pre no što je krenuo put Jupitera, doneli su odluku da se vežu zauvek - po njegovom povratku.
     A ako se ne bi vratio, Helena je želela da ima njegovo dete. Još se sećao mešavine svečanosti i razdraganosti uz koju je obavljena neophodna radnja...
     Sada, hiljadu godina kasnije, i pored svih nastojanja, nije mogao da ustanovi da li je Helena održala obećanje. Baš kao što su postojale praznine u njegovom pamćenju, tako ih je bilo i u kolektivnim arhivama čovečanstva. Najgora je bila ona koju je izazvao razoran elektromagnetni impuls izazvan padom asteroida 2304. godine; tada je bilo obrisano više postotaka svetskih informacionih banaka, uprkos svim rezervnim kopijama i bezbednosnim sistemima. Pul nije mogao da se ne zapita da li su se podaci o njegovoj deci nalazili među svim onim eksabajtima koji su bili nepovratno izgubljeni. Možda njegovi potomci u trinaestom pokolenju sada koračaju Zemljom, ali on to nikada neće doznati.
     Bilo je od izvesne pomoći otkriti da ga - za razliku od Orore - neke dame iz ove ere nisu smatrale oštećenom robom. Baš naprotiv: često su nalazile da je njegova različitost prilično uzbudljiva, ali ova pomalo bizarna reakcija onemogućavala je Pulu da uspostavi neki blizak odnos. On za tim, doduše, nije ni žudeo; sve što mu je uistinu bilo potrebno bilo je povremeno zdravo, nehajno vežbanje.
     Nehajno - u tome je bila nevolja. Više nije imao nikakvu svrhu u životu. A na pleća mu se sručilo preteško breme sećanja; parafrazirajući naslov jedne čuvene knjige koju je pročitao u mladosti, često je govorio samome sebi: 'Ja sam stranac u stranom vremenu.'
     Postojale su čak prilike kada bi posmatrao prelepu planetu, na koju - ako bi se držao doktorovog naloga - nikada više neće stupiti, i pitao se kako bi bilo kada bi se po drugi put izložio vakuumu svemira. Iako ne bi bilo lako proći kroz vazdušne komore bez uključenja nekog alarma, to se ipak događalo: svakih nekoliko godina, neki odlučan samoubica nakratko bi meteorski blesnuo u Zemljinoj atmosferi.
     Možda je stoga bilo baš dobro što je izbavljenje upravo bilo na putu, i to iz potpuno neočekivanog pravca.
     "Drago mi je što se srećemo po drugi put, zapovedniče Pule."
     "Žao mi je - ne sećam se - viđam premnogo ljudi."
     "Nema potrebe da se izvinjavate. Prvi put je to bilo oko Neptuna."
     "Kapetane Čendler - milo mi je što vas vidim! Mogu li da vam donesem nešto od autokuvara?"
     "Prijalo bi mi bilo šta što ima preko dvadeset odsto alkohola."
     "Šta radite ovde na Zemlji? Kazali su mi da ne dolazite bliže od Marsove orbite."
     "Gotovo da je to tačno - iako sam rođen ovde, mislim da je posredi prljavo, smradno mesto - sa premnogo ljudi - ponovo se primiče brojki od jedne milijarde!"
     "U moje vreme bilo ih je više od deset milijardi. Uzgred budi rečeno, da li ste dobili moju zahvalnicu?"
     "Jesam - i znam da je trebalo da stupim s vama u vezu. Ali sačekao sam dok ponovo ne krenem u smeru Sunca. I tako, evo me. U vaše zdravlje!"
     Dok je kapetan upečatljivo brzo ispijao piće, Pul je pokušao da analizira posetioca. Brade - čak i ovakve kratke, šiljate bradice poput Čendlerove - bile su veoma retke u ovom društvu, a on nikada nije upoznao nekog astronauta koji bi je nosio: one baš nisu išle ruku pod ruku sa kacigama skafandra. Razume se, jedan kapetan mogao je godinama ne izići iz broda, a i inače većinu spoljnjih poslova obavljali su roboti; ali uvek je postojao rizik od neočekivanog, kada bi se javila potreba da se skafander navuče u žurbi. Bilo je očigledno da Čendler predstavlja svojevrsnog ekscentrika, što se Pulu prilično dopalo.
     "Niste odgovorili na moje pitanje. Ako ne volite Zemlju, šta onda radite ovde?"
     "Oh, poglavito viđam stare prijatelje - predivno je zaboraviti na višesatna kašnjenja i voditi razgovor u stvarnom vremenu! Ali to, naravno, nije razlog. Moja dereglija je na generalnoj opravci gore u brodogradilištu. Treba promeniti oklop; kada se istanji samo na nekoliko centimetara, onda više nemam miran san!"
     "Oklop?"
     "Štitnik od prašine. To nije bio veliki problem u vaše vreme, zar ne? Ali oko Jupitera sredina je prilično prljava, a naša normalna brzina krstarenja iznosi nekoliko hiljada kilometara - u sekundi! Javlja se neprekidno blago dobovanje, poput pada kiše po krovu."
     "Šalite se!"
     "Naravno. Ako bismo stvarno čuli nešto, bili bismo mrtvi. Srećom, ovakva neprijatnost veoma je retka - poslednji ozbiljan incident zbio se pre dvadeset godina. Znamo tokove svih glavnih kometa, gde se nalazi najveći deo smeća, i vodimo računa o tome da ih izbegavamo - osim kada usklađujemo brzine da obavijemo led.
     Ali zašto ne svratite na brod i malo ne pogledate sami pre no što krenemo put Jupitera?"
     "Bilo bi mi drago... da li ste kazali 'Jupitera'?"
     "Dobro, Ganimeda, u stvari - grada Anubisa. Imamo puno posla na tom mestu, a i mnogima među nama tamo se nalaze porodice koje mesecima nismo videli."
     Pul ga gotovo nije čuo.
     Iznenada - neočekivano - a možda nimalo prerano, ponovo je našao smisao života.
     Zapovednik Frenk Pul spadao je među one ljude koji nikako nisu voleli da ostave neki posao neobavljen - a nekoliko čestica kosmičke prašine, čak i ako se kreću brzinom od hiljadu kilometara u sekundi, teško da su ga mogle obeshrabriti.
     Imao je nezavršen posao na svetu koji se svojevremeno nazivao Jupiter.