11. EVO ZMAJEVA

     Nikada ne bi poverovao da je to moguće, čak ni uz tehnologiju ovoga doba. Koliko je samo terabajta - petabajta; postoji li dovoljno velika reč? - informacija moralo biti sakupljeno tokom stoleća i u kakvoj vrsti medijuma za skladištenje? Bolje ne razmišljati o tome i držati se Indrinog saveta: 'Zaboravite na to da ste inženjer - i naprosto uživajte.'
     On je svakako uživao sada, iako mu je zadovoljstvo bilo pomešano sva snažnim osećanjem nostalgije. Leteo je, ili je tako izgledalo, na visini od oko dva kilometra iznad spektakularnog i nezaboravnog predela svog detinjstva. Razume se, perspektiva je bila pogrešna, budući da je avijarijum bio visok samo pola kilometra, ali opsena je bila savršena.
     Kružio je iznad Meteorskog kratera, sećajući se kako se verao njegovim obroncima tokom nekadašnje astronautske obuke. Kako neverovatno zvuči da je bilo ko ikada sumnjao u poreklo ovog mesta, odnosno u tačnost njegovog naziva! Pa ipak, sve do duboko u dvadeseto stoleće bilo je uvaženih geologa koji su tvrdili da je posredi vulkanska formacija: tek sa osvitom svemirske ere bilo je najzad - nevoljno - prihvaćeno da se sve planete i dalje nalaze izložene stalnom bombardovanju.
     Pul je bio sasvim siguran u to da je ova udobna brzina krstarenja bila bliža dvadeset nego dve stotine kilometara na čas, pa ipak uspeo je da stigne do Flagstafa za manje od petnaest minuta. A tu su se uzdizale blistavobele kupole Louelove opservatorije, koju je tako često posećivao kao dečak i čije je predusretljivo osoblje nesumnjivo bilo odgovorno za njegov izbor budućeg zanimanja. Često bi se pitao čime bi se bavio u životu, da nije rođen u Arizoni, blizu mesta gde je nastala najdugotrajnija i najuticajnija fantazija vezana za Mars. Možda je samo uobražavao, ali učinilo mu se da može da razabere sam Louelov jedinstveni grob nedaleko od velikog teleskopa koji je podstakao njegove snove.
     Iz koje godine i kog godišnjeg doba potiče ova slika? Pretpostavljao je da je načinjena iz špijunskih satelita koje je posmatrao povrh sveta ranog dvadeset prvog stoleća. Nije moglo biti znatno kasnije od njegovog vremena, jer je plan grada bio upravo onakav kakvog ga se sećao. Možda će, ako se dovoljno spusti, ugledati i samoga sebe...
     Ali znao je da je to besmisleno; već je ustanovio da je ovo najveće približenje koje može da ostvari. Ako bi još malo sleteo, slika bi stala da se rastače, pokazujući piksele iz kojih je sazdana. Bilo je bolje ostati na ovoj razdaljini i ne razarati predivnu opsenu.
     A eno ga - neverovatno! - i mali park u kome se igrao sa svojim drugovima iz osnovne škole. Gradski oci stalno su se raspravljali o njegovom održavanju, kako su zalihe vode postajale sve kritičnije. Srećom, preživeo je do ovog vremena - ma koje ono bilo.
     A onda mu jedan drugi spomen izmami suze na oči. Tim uskim puteljcima, kad god bi se vratio iz Hjustona ili sa Meseca, šetao se sa svojim rodezijskim grbavcem, bacajući mu štap koji je ovaj poslušno donosio natrag, kako su to već čovek i pas činili od pamtiveka.
     Pul se svim srcem nadao da će ga Riki dočekati po povratku sa Jupitera; prepustio je mlađem bratu Martinu da vodi računa o njemu. Gotovo je izgubio kontrolu i propao više metara pre no što je povratio stabilnost, kada se ponovo suočio sa gorkom istinom da su i Riki i Martin već stolećima samo prah.
     Kada je ponovo mogao valjano da vidi, primetio je da se tamna traka Velikog kanjona pomalja na dalekom obzorju. Upravo je razmišljao o tome da li da se uputi tamo - već ga je pomalo sustizao umor - kada je postao svestan da nije sam na nebu. Nešto mu se približavalo, a to svakako nije bio ljudski letač. Iako je ovde bilo teško procenjivati razdaljine, izgledalo je znatno većih razmera.
     'Pa', pomisli on, 'nisam naročito iznenađen što ovde srećem pterodaktila - štaviše, upravo sam tako nešto očekivao. Nadam se da je prijateljski nastrojen - ili bar da brže letim od njega, ako nije. Oh, ne!'
     Pterodaktil nije bio rđava pretpostavka: mogla bi se oceniti osmicom na lestvici od deset. Ono što mu se sad približavalo, uz spore zamahe velikih kožnatih krila, bio je zmaj koji je poticao pravo iz sveta bajki. A da bi slika bila potpuna, na njegovim leđima jahala je jedna prelepa gospa.
     Bar je Pul pretpostavljao da je prelepa. Tradicionalnu sliku prilično je narušila jedna beznačajna pojedinost: pretežan deo njenog lica skrivao je veliki par avijatičarskih naočara koje kao da su tu stigle iz otvorene pilotske kabine dvokrilca iz Prvog svetskog rata.
     Pul stade da lebdi u mestu, kao plivač što pluta po površini, sve dok se čudovište nije dovoljno približilo, tako da je mogao čuti lepete velikih krila. Čak i kada se primakao na razdaljinu manju od dvadeset metara, nije uspeo da razabere da li je posredi mašina ili bio-konstrukt; verovatno je u pitanju bilo i jedno i drugo.
     A onda potpuno zaboravi na zmaja, jer je jahačica skinula zaštitne naočari.
     Nevolja sa klišeima, kako je primetio neki filosof, verovatno zevnuvši pri tom, ogleda se u tome što su oni tako zamorno istiniti.
     Ali 'ljubav na prvi pogled' nikada nije zamorna.

     Denil nije mogao da mu pruži nikakve informacije, ali Pul to nije ni očekivao od njega. Njegov sveprisutni pratilac - on svakako ne bi prošao test kao klasičan sobar - izgledao je tako ograničen da se Pul ponekad pitao da li je možda mentalno zaostao, ma koliko to delovalo neverovatno. Razumeo se u rad svih kućnih aparata, izvršavao je jednostavne naloge brzo i delotvorno, i snalazio se u Tornju. Ali to je bilo sve; sa njim se nije mogao voditi suvisli razgovor, a na svako učtivo raspitivanje o njegovoj porodici uzvraćao je pogledom tupog nerazumevanja. Pul je čak pomislio da je i on možda bio-robot.
     Indra mu je, međutim, odmah pružila odgovor za kojim je tragao.
     "Oh, sreli ste gospu na zmaju!"
     "Tako je, znači, zovete? Koje joj je pravo ime - i možete li mi nabaviti njen Ident? Nismo baš bili u prilici da se dodirnemo dlanovima."
     "Razume se - no problemo."
     "Odakle vam to?"
     Na Indrinom licu pojavi se netipičan izraz zbunjenosti.
     "Nemam pojma - iz neke stare knjige ili filma. Je li to dobra govorna figura?"
     "Nije, ako vam je više od petnaest godina."
     "Upamtiću to. Kažite mi sada šta se dogodilo - osim ako ne želite da me napravite ljubomornom."
     Postali su u međuvremenu dobri prijatelji, tako da su o svakom predmetu mogli da razgovaraju potpuno iskreno. Štaviše, uz smeh su jadikovali zbog potpunog odsustva romantičnog zanimanja jedno za drugo - premda je Indra jednom prilikom primetila: "Pretpostavljam da ako bismo se zatekli nasukani na nekom pustom asteroidu, bez nade u spas, verovatno bismo uspostavili nekakav aranžman."
     "Najpre mi vi recite ko je ona."
     "Zove se Orora MekOli; među mnogim drugim stvarima, ona je predsednik Društva za kreativne anahronizme. A ako vam se učinilo da zmaj deluje upečatljivo, sačekajte samo da vidite njene ostale... ovaj... tvorevine. Poput Mobi Dika - ili čitave menažerije dinosaurusa o kojima Majka Priroda nikada nije ni sanjala."
     Ovo je predobro da bi bilo istinito, pomisli Pul.
     Ja sam najveći anahronizam na planeti Zemlji.