47. KROZ AURORU

     Morgan je sumnjao da čak i profesor Sesui, pet stotina kilometara više, ima tako spektakularan pogled. Oluja je brzo uzimala maha; kratkotalasni radio - koji se još koristio u mnogim drugorazrednim službama - sada je izložen silnim smetnjama širom sveta. Morgan nije bio siguran da li je čuo ili osetio prigušeno šuškanje, slično šumu peska koji pada ili pucketanju suvih grančica. Za razliku od statičkih smetnji plamene kugle, ovog puta zvuk jamačno nije dopirao iz sistema zvučnika, budući da se i dalje čuo kada ih je on isključio.
     Zastori bledozelene vatre, obrubljeni zagasitocrvenim prelivima, njihali su se preko neba, povijajući se napred-nazad kao da ih je pokretala neka nevidljiva ruka. Podrhtavali su pod naletima Sunčevog vetra, oluje koja je hujala brzinom od milion kilometara na čas sa velike zvezde na Zemlju - i daleko dalje. Sada su čak i iznad Marsa treperile tanušne sablasti aurore; a u pravcu Sunca, otrovno nebo Venere moćno je blistalo. Povrh nabranih zavesa, dugački zraci, slični rebrima poluotvorene lepeze, krstarili su obzorjem; ponekad bi zasjali pravo u Morganove oči, slično snopovima kakvog džinovskog reflektora, tako da je minutima ostajao zaslepljen. Više nije morao da drži ugašene svetiljke u kapsuli kako ga ne bi zasenile; nebeski vatromet napolju bio je toliko sjajan da se uz njega moglo čitati.
     Dve stotine kilometara; Pauk se i dalje uspinjao bešumno i bez napora. Teško se moglo poverovati da je krenuo sa Zemlje pre tačno jedan sat. Štaviše, teško je bilo poverovati da Zemlja još postoji - jer, naime, sada je hrlio uvis između zidova plamenog kanjona.
     Opsena je potrajala svega nekoliko sekundi - a onda je narušena kratkotrajna, nestabilna ravnoteža između magnetskih polja i priliva električnih oblaka. Ali čak i za to kratko vreme Morgan je stekao neodoljiv utisak da se uspinje provalijom, prema kojoj je bio ništavan čak i Vales Marineris - Veliki Kanjon Marsa. Zatim, blistave litice, visoke najmanje stotinu kilometara, postaše prozračne i kroz njih stadoše da se pomaljaju zvezde. Najzad je mogao da ih vidi u pravoj svetlosti - naime, kao puke utvare fluoroscencije.
     A onda, poput kakvog aviona koji se probija kroz tavanicu niskog sloja oblaka, Pauk izroni iz treperavog vatrometa. Ispod Morgana ostade plamena magla, puna vrtložja i kovitlaca. Pre mnogo godina nalazio se na jednom turističkom brodu koji je krstario kroz tropsku noć: tog trenutka se spomenu kako se pridružio ostalim putnicima na krmi, koji su bili očarani lepotom i čudešnošću bioluminiscentne brazde. Neki zeleni i plavi prelivi, koji su se sada iskrčili pod njim, bili su ravni planktonskim bojama koje je tada video, tako da je lako mogao zamisliti da ponovo posmatra nuzproizvode života - igru džinovskih, nevidljivih životinja, tajanstvenih žitelja gornjih slojeva atmosfere...
     Gotovo da je potpuno smeo s uma misiju, tako da je doživeo blagi šok kada su ga sa Zemlje podsetili na zadatak.
     "Kako stoji sa energijom?" upita Kingsli. "Preostalo ti je još samo dvadeset minuta sa tom baterijom."
     Morgan baci pogled na ploču sa instrumentima. "Pala je na devedeset pet odsto - ali mi se stopa uspinjanja popela za pet odsto. Brzina sada iznosi dve stotine deset kilometara na sat."
     "Baš tako i treba. Pauk oseća nižu gravitaciju - na tvojoj visini ona je već niža za deset odsto."
     To je bilo premaleno da bi se moglo osetiti, naročito ako ste vezani pojasevima i nosite teški skafander. No, Morganu se ipak javio utisak da lebdi i on se upita da li možda dobija previše kiseonika.
     Ne, protok u dovodu bio je normalan. Mora da je posredi čista razdraganost izazvana onim čudesnim prizorom koji je ostao pod njim - premda je sada jenjavao, povlačeći se prema severu i jugu, kao da je ustupao prema svojim polarnim uporištima. To - i zadovoljstvo zbog dobro započetog posla, za koji je korišćena tehnologija nikada ranije iskušana do ovih granica.
     Objašnjenje je bilo sasvim razložno, ali on nije bio zadovoljan njime. Ono nije potpuno pokrivalo osećanje sreće - čak radosti. Voren Kingsli, koji je bio strasni ronilac, često mu je pričao da je imao prilike da iskusi takvo osećanje u bestežinskoj sredini mora. Morganu je to bilo strano, ali sada je stekao predstavu kako to izgleda. Činilo mu se da je sve svoje brige ostavio dole na planeti, skrivenoj ispod sve razređenijih vrtložja i arabeski aurore.
     Zvezde su ponovo sticale svoja mesta, neugrožavane više sablasnim uljezom sa polova. Morgan potraži pogledom zenit, bez neke velike nade, pitajući se da li je Toranj već na vidiku. Ali mogao je da razabere samo prvih nekoliko metara, još obasjanih slabašnim sjajem aurore, uske vrpce uz koju se Pauk brzo i glatko uspinjao. Ta tanka traka, od koje su sada zavisili njegov život i životi sedam drugih ljudi, bila je tako jednobrazna i lišena pojedinosti da se na osnovu nje nikako nije mogao izvesti zaključak o brzini kapsule; Morganu se činilo gotovo neverovatno da ona prolazi kroz pogonski mehanizam brzinom većom od dve stotine kilometara na sat. Pomisao na tu okolnost najednom ga vrati u detinjstvo i on najzad dokuči izvor razdraganosti koja ga je ispunjavala.
     Brzo se oporavio od gubitka prvog zmaja i počeo je da pravi veće i složenije modele. A onda, neposredno pre no što je otkrio 'Mekano' i zauvek napustio zmajeve, kratko vreme je vršio opite sa igračkama-padobranima. Morganu se dopadala pomisao da je on prvi došao na tu ideju, premda je znatno verovatnije bilo da je naišao na nju u onome što je čitao ili gledao. Tehnika je bila tako jednostavna, da su je pokolenja dečaka sigurno nanovo otkrivala.
     Najpre je izrezao parče drveta, dugačko oko pet centimetara, i na njega postavio dve spajalice. Zatim je spajalice zakačio za uže zmaja, tako da je mala naprava lako mogla da klizi gore-dole. Onda je od fine hartije i svilenog konca napravio padobran veličine maramice, dok mu je kao teret služio mali kartonski četvorougao. Kada je gumicom pričvrstio - ne odveć snažno - taj četvorougao za parče drveta, posao je bio gotov.
     Nošen vetrom, mali padobran uspinjao bi se uz uže, hitajući u blagom luku ka zmaju. Tada bi Morgan snažno povukao svoj kraj i kartonski teret iskliznuo bi iz gumice. Padobran bi stao da plovi nebom, dok bi mu se lanser od drveta i žice brzo spustio do ruku, spreman za narednu misiju.
     Sa koliko je samo zavisti promatrao kako te krhke tvorevine bez napora plove prema moru! Većina ih je padala u vodu pre no što bi prevalile i jedan kilometar, ali ponekad se događalo da mali padobran i dalje hrabro održava visinu dok nestaje sa vidika. Dopadalo mu se da zamišlja kako ti srećni putnici stižu do začaranih ostrva Tihog okeana; ali, iako je na svakom kartonskom četvorouglu ispisao ime i adresu, nikada nije dobio nikakav odgovor.
     Morgan nije mogao da zadrži smešak pri pomisli na te davne trenutke, ali oni su objašnjavali sve. Snove detinjstva daleko je nadmašila stvarnost zrelog doba; potpuno je zasluživao da bude zadovoljan.
     "Stižeš na tri stotine osamdeset", reče Kingsli. "Kako stoji sa energijom?"
     "Počinje da opada - osamdeset pet odsto - baterije popuštaju."
     "Pa, ako izdrže još dvadeset kilometara, dobro su obavile posao. Kako se osećaš?"
     Morgan je za trenutak došao u iskušenje da upotrebi niz superlativa, ali prirodna opreznost odvrati ga od toga. "Dobro", reče on. "Ako svim putnicima budemo mogli da jemčimo onakvu predstavu, imaćemo neviđenu gužvu."
     "Možda bi se stvar mogla srediti, nasmeja se Kingsli. "Mogli bismo da zamolimo Kontrolu monsuma da izruči nekoliko barela elektrona na pravo mesto. To, doduše, ne potpada pod njihovu struku, ali već su pokazali da su veoma vešti u improvizovanju, zar ne?"
     Morgan se zakikota, ali ništa ne odgovori. Pogled mu je bio uprt u ploču sa instrumentima, gde su sada pokazivači za energiju i stopu uspinjanja uočljivo opadali. No, to nije bio razlog za uzbunu; Pauk je prevalio tri stotine osamdeset pet kilometara od predviđenih četiri stotine a dodatne baterije još nisu bile sasvim prazne.
     Na tri stotine devedesetom kilometru Morgan poče da smanjuje brzinu uspinjanja, tako da je Pauk stao da se kreće sve sporije. Usporavanje se pretvorilo u milenje, a onda se kapsula konačno zaustavila tik pre no što je visinometar pokazao cifru četiri stotine pet.
     "Odbacujem bateriju", objavi Morgan. "Čuvaj glavu dole!"
     Bilo je mnogo razmišljanja o tome kako da se spasu te teške i skupe baterije, ali odveć je malo vremena stajalo na raspolaganju da bi se improvizovao sistem kočenja koji bi im omogućio da se bezbedno vrate na polazište, poput Morganovih lansera za padobrane. Razmotrena je čak i ta mogućnost - upotrebe padobrana - ali postojala je opasnost da se konopci zapetljaju sa trakom. Srećom, zona pada nalazila se u gustoj džungli, mada je bila udaljena svega deset kilometara od zemaljskog terminala. Divlji život Taprobanija moraće da preuzme izvestan rizik i Morgan je bio spreman da se kasnije upusti u raspravu sa Odljenjem za očuvanje prirode.
     On okrenu bezbednosni ključ, a zatim pritisnu crveno dugme koje je palilo eksplozivne naboje; Pauk za trenutak uzdrhta prilikom detonacije. On zatim prebaci na unutrašnji baterijski sistem, polako oslobodi kočnice i ponovo dade gas u pogonske motore.
     Kapsula poče da se penje na poslednju etapu svog putovanja. Ali bio je dovoljan samo jedan pogled na kontrolnu ploču da Morgan shvati kako nešto ozbiljno nije u redu. Pauk je trebalo da juri brzinom većom od dve stotine kilometara na čas - ali ona nije dostizala ni stotinu, i to pri punom gasu. Nisu bili potrebni nikakvi proračuni, niti ispitivanja; Morgan je munjevito postavio dijagnozu, budući da su brojke govorile same za sebe. Obuzet plimom osujećenosti, on se javi Zemlji.
     "U nevolji smo", reče. "Naboj je eksplodirao - ali baterije nisu otpale. Nešto ih još drži.
     Razume se, bilo je suvišno dodati da je ovo značilo kraj misije. Svi su odlično znali da Pauk ni slučajno ne može stići do osnove Tornja noseći nekoliko stotina kilograma mrtvog tereta.