45. PRAVI ČOVEK ZA ZADATAK

     "Uspeće nam", reče Voren Kingsli, uz širok osmeh. "Pauk može da stigne do Podruma."
     "Uspeo si da obezbediš dodatni baterijski pogon?"
     "Da, ali stvar je ispala gotovo u dlaku. Moraćemo da izvedemo uspinjanje u dve etape, kao kod prvobitnih raketa. Čim utrošimo baterije, treba ih odbaciti, kako bismo se oslobodili mrtvog tereta. To će se dogoditi na visini od oko četiri stotine kilometara; ostatak puta preuzeće na sebe baterije u samom Pauku."
     "A koliko ćemo korisnog tereta moći da ponesemo?
     Osmeha nestade sa Kingslijevog lica.
     "Ne mnogo. Oko pedeset kilograma - i to uz najbolje baterije kojima raspolažemo."
     "Svega pedeset! Pa kakva je svrha od toga?"
     "Trebalo bi da bude dovoljno. Dva nova rezervoara od po hiljadu atmosfera sa ukupno deset kilograma kiseonika. Molekularne filterske maske za zadržavanje CO 2. Malo vode i komprimovane hrane. Nešto medicinske opreme. Sve to zajedno teži ispod četrdeset pet kilograma."
     "I ti misliš da će im to biti dovoljno?"
     "Hoće - pomoći će im da prežive dok ne stigne transporter sa stanice na deset hiljada kilometara. Osim toga, ako se ukaže potreba, Pauk može da napravi još jednu turu."
     "Šta na to kaže Bartok?"
     "Slaže se. Uostalom, niko nema bolju ideju."
     Morgan oseti da mu je veliki teret pao sa pleća. Mnoge stvari još mogu da krenu loše, ali sada je bar postojao tračak nade; minulo je osećanje potpune bespomoćnosti.
     "Kada će sve biti spremno?" upita on.
     "Ako sve teče bez poteškoća, za dva sata. Najviše tri. Srećom, sva potrebna oprema je standardna. Pauk se upravo proverava. Postoji samo još jedna odluka koju treba doneti..."
     Vanevar Morgan odmahnu glavom. "Ne, Vorene", uzvrati on polako, staloženim, neumoljivo odlučnim glasom kojim se nikada ranije nije obratio prijatelju. "Sve odluke već su donete."

     "Ne pokušavam da iskoristim prvenstvo višeg čina, Bartoče", reče Morgan. "U pitanju je najjednostavnija logika. Tačno je da svako može da vozi Pauka - ali samo pet-šest ljudi poznaje sve bitne tehničke pojedinosti. Lako se može dogoditi da iskrsnu neki operativni problemi kada stignemo do Tornja, a ja ću se najbolje uhvatiti sa njima ukoštac."
     "Smem li da vas podsetim, doktore Morgan", reče oficir bezbednosti, "da vam je šezdeset pet godina. Bilo bi pametnije poslati nekog mlađeg.
     "Nije mi šezdeset pet, nego šezdeset šest. Osim toga, godine nemaju veze sa ovim. Ne postoji nikakva opasnost, a svakako ni potreba za fizičkom snagom."
     Uz to, zausti on da doda, psihološki činioci znatno su važniji od fizičkih. Gotovo svako se pasivno mogao voziti gore ili dole u kapsuli, baš kao što je to učinila Maksina Dival, odnosno kao što će raditi neznani milioni tokom potonjih godina. Sasvim je, međutim, nešto drugo suočiti se sa situacijama koje lako mogu da iskrsnu šest stotina kilometara visoko na nebu.
     "Još sam mišljenja", reče oficir bezbednosti Bartok uz nenametljivu upornost, "da bi znatno bolje bilo poslati nekog mlađeg čoveka. Doktora Kingslija, na primer."
     Morgan začu (ili mu se samo pričinilo) kako mu je kolega iza njega najednom duboko udahnuo vazduh. Godinama su zbijali šale na račun činjenice da Voren oseća takvu odbojnost prema visinama da nikada lično nije vršio inspekciju zdanja koja je gradio. No, taj strah nije predstavljao pravu akrofobiju, budući da mu je uspevalo da ga suzbije kada je to bilo stvarno neophodno; uostalom, pratio je Morgana prilikom prvog prelaska iz Afrike u Evropu. Bio je to, međutim, jedini put kada je on javno viđen pijan, a posle toga niko ga nije video čitava dvadeset četiri časa.
     Voren nije dolazio u obzir, iako je Morgan znao da bi on bio pripravan da pođe. Postojali su trenuci kada tehnička umešnost i puka hrabrost nisu bile dovoljne; niko se nije mogao boriti protiv strahova koji su mu usađeni pri rođenju ili tokom najranijeg detinjstva.
     Srećom, nije bilo potrebe da se to objašnjava oficiru bezbednosti. Postojao je, naime, jedan jednostavniji i podjednako ubedljiv razlog zašto se nije moglo računati na Vorena. Svega nekoliko puta u životu Vanevar Morgan bio je srećan zbog svoje male visine - baš kao i ovog navrata.
     "Ja sam petnaest kilograma lakši od Kingslija", reče on Bartoku. "Kod ovako delikatne operacije u pogledu težine to je odlučujući činilac. Nemojmo stoga više da traćimo dragoceno vreme na raspravljanje."
     Za trenutak ga je obuzela blaga griža savesti, znajući da je istupio nekorektno. Bartok je samo vršio svoju dužnost, veoma delotvorno, a preostao je još puni čas pre no što će kapsula biti spremna. Nije moglo biti ni govora o traćenju ma čijeg vremena.
     Nekoliko dugih sekundi dva čoveka su se netremice posmatrala, kao da među njima nije stajao jaz od dvadeset pet hiljada kilometara. Ukoliko bi došlo do otvorenog odmeravanja snaga, nastala bi prilično neprijatna situacija. Bartok je nominalno bio zadužen za sve operacije obezbeđenja, tako da je, teorijski, imao veću vlast i od glavnog inženjera, odnosno rukovodioca projekta. No, ne bi tako lako bilo sprovesti u delo tu pretpostavljenost; i Morgan i Pauk nalazili su se daleko ispod njega, na Sri Kandi, a onaj ko je u posedu, obično je u pravu.
     Bartok konačno slegnu ramenima i Morgan odahnu.
     "U pravu ste. Iako mi se to i dalje ne sviđa, slažem se sa vama. Srećno."
     "Hvala", uzvrati Morgan tiho, kada je slika nestala sa ekrana. Okrenuvši se prema Kingsliju, koji je i dalje ćutao, on reče: "Hajdemo."
     Kada su već izišli iz operativne sale i uputili se natrag na vrh, Morgan nesvesno posegnu rukom prema pločici koja mu je stajala skrivena pod košuljom. Nije imao problema sa KOROM već mesecima, a čak ni Voren Kingsli nije znao da ona postoji. Da li možda sada stavlja na kocku i druge živote, osim vlastitog, samo da bi zadovoljio sebični ponos? Da je oficir bezbednosti Bartok znao za ovu okolnost...
     Ali sada je bilo prekasno. Ma kakve da su mu pobude, uzmaka mu više nije bilo.